Nekoliko mjeseci nakon što je moj pas uginuo, jedna od mojih najboljih prijateljica me pitala:
“Što je bilo najbolje u tome što si voljela svog psa?”
Zapalila sam cigaretu koju nisam planirala dovršiti i zurila u povodac koji je još uvijek visio pokraj vrata.
“To kako te natjeraju da se osjećaš živom,” odgovorila sam.
Ne na onaj dramatičan, prenapuhan način o kojem ljudi vole pričati.
Nema vatrometa, nema otkrivenja.
Samo male stvari.
Zvuk njihovih šapa koje te prate, način na koji se priviju uz tebe kad ti se svijet čini pretežak.
Ne traže previše.
Ne žale se i ne povrijede te onako kako to ljudi rade.
Samo se pojave, svaki dan, i podsjete te da si, usred kaosa svega, potrebna.
Važna.
Dovoljna.
A kad ih više nema, tada to stvarno shvatiš.
Kuća izgleda prevelika.
Zrak previše tih.
Ali ne bih to mijenjala.
Niti sekunde.
Jer, na neko vrijeme, daju nam nešto za čime nismo ni znali da tragamo – razlog da ostanemo tu.
Da nastavimo dalje. Da tražimo još.
To je ono najbolje.
Učine svijet podnošljivim u onom kratkom vremenu koje dijelimo.
Učine da sve izgleda… malo manje hladno.
I dalje sam zahvalna na tome.
